Umro je Jovan Ćetkov Stanišić. Danas, dvadeset dana kasnije, potpuno je jasno da ljudi kao što je bio Jovo ne umiru, oni se samo presele na neko bolje i uzvišenije mjesto.To će nam mnogo jasnije i vidljivije biti za desetak ili dvadesetak godina.
Jovan Ćetkov rođen je 6.jula 1933. godine na najtvrđem crnogorskom kršu, na Pelevom brijegu. Rodio se u časnoj, poznatoj i priznatoj porodici Stanišića kao najmlađi sin Ćetka Kikinog, istaknutog oficira Crnogorske vojske, učesnika Balkanskog i Prvog svjetskog rata, a od dobra oca dobar i sin, plemenit, častan, sposoban i iznad svega nepotkupljiv. Jovo Stanišić postao je otac dva sina, Jovana i Borisa, i majka svih raseljenih Bratonožića.
Ja danas nad njegovom odrom neću, niti mi pripada, da govorim o njegovoj prebogatoj profesionalnoj karijeri, uspješnom školovanju na Vojnoj akademiji i još uspješnijem radu u državnom sekretarijatu narodne odbrane. Neću govoriti o njegovom školovanju na Ekonomiji u Sarajevu i veoma uspješnoj poslovnoj karijeri u mariborskoj „Livarni“. Neću oplakivati nepravdu koja mu je nanesena oduzimanjem ogromne imovine u Beogradu. Borio se da je povrati koliko god je mogao do krajnjih pravnih istanci, a onda je shvatio da je nemoćan pred silom nepravde, pa je često znao reći „sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli, šta ja tu onda mogu“, ali ono o čemu ću govoriti i za šta mogu posvjedočiti, i ja i mnogi danas ovdje prisutni, jeste njegov nevjerovatni doprinos bratonoškom plemenu, u Bratonožićima i širom bivše nam domovine. Radio je Jovo za petoricu, čini mi se nekada i za sve nas, 2001. godine pokreće inicijativu za obnovu hrama Svetog Nikole ovdje na Pelevom brijegu i nakon pola vijeka uspavanosti budi bratonoško pleme... Pokreću se radovi na obnovi hrama, on postaje predsjednik crkvenog odbora i sa još dvadeset jednim istaknutim Bratonožićem u odboru i prilozima većine Bratonožića doprinosi da u narednih nekoliko godina oronula crkva izrasta u prelijepi manastir koji posle nekoliko stotina godina ponovo postaje živ. Začetnik je obnavljanja bratonoške slave i posle gotovo osamdeset godina svakog juna Bratonožići hrle iz blizine i iz daleka i okupljaju se u svom zavičaju na Pelevom brijegu. On sam obnavlja svoju rodnu kuću i pretvara je u dom svakog Bratonožića i svakog putnika namjernika. Ponovo se vraća stari način proslave Badnjeg dana, gdje zajedno sa braćom Kučima obnavljmo stare dobre običaje proslave Hristovog rođenja. Aktivan je u pomaganju čuvenom istoričaru doktoru Rastislavu Petroviću oko objavljivanja knjige o lažnom caru Šćepanu Malom. Posle tri stotine godina, istina izlazi na vidjelo i saznajemo da je Jovan Balević prvi doktor nauka kod svih Srba i da je on naš Bratonožić. A posle nekoliko godina od prvog izdanja, Jovan se angažuje oko štampanja drugog izdanja knjige o Šćepanu Malom. No, to nije dovoljno jer njegova energija je kao vulkan, on kreće u veom težak posao koji je možda nekome na pamet i padao, ali se samo Jovan odvažio da skupi što je skupiti teško u jedno i na jedno. Osniva zavičajnu zajednicu Bratonožića u Srbiji i postaje njen predsjednik i glavni finansijer. Krstari širom Srbije od Subotice do Kuršumlije, od Zaječara do Bajine Bašte, ne žaleći svoje vrijeme, zdravlje i novac.U okviru zavičajne zajednice, počinje da radi na sakupljanju materijala za monografiju o Bratonožićima. Mučila ga je velika muka, često puta je govorio „zar je moguće da smo mi zadnje pleme koje svoju slavnu istoriju nije stavilo u knjigu“. Znao je da smo u mnogo čemu najbolji i prvi. Znao je Jovo da smo prvi i u neslozi, pa je mnogo truda i rada uložio oko stvaranja monografije o Bratonožićima. Organizuje skupove u Beogradu, na njih dovodi istaknute istoričare iz drugih plemena Crne Gore i Srbije, kako bismo što brže i bolje prevazišli sporna pitanja i kako bi monografija što prije vidjela svjetlost dana. No, bratonoška prijeka ćud, dinarski mentalni sklop i preko mjere izraženi ponos, ometali su rad na monografiji pa je ona svog pisca dr Mila Markovića nadživjela u nedovršenom rukopisu, a Jova mnogo nasjekirala, pa možda i razočarala... Ali on ne bi bio to što je bio, pa kreće u nove izazove, ustanovljava plaketu „ Sveti Branković” koja će se u narednim godinama dodjeljivati najistaknutijim Bratonožićima gdje god oni živjeli. Osniva zavičajnu zajednicu Bratonožića u Vojvodini i daje joj potpunu autonomiju u radu, a polovinom svakog decembra hotel „Slaviju” pretvara u hram bratonoškog druženja i zajedničkog proslavljanja naše slave Svetog Nikole. A kada ga opaka bolest opasno počinje ugrožavati, on se nikome ne žali već brine više za zajednicu i Bratonožiće nego za sebe. Na skupu, decembra 2016., njegovom inicijativom zajednicu predaje mlađim, poletnijim, sposobnijim od sebe, kako on to veoma skromno reče, pokazuje još jedanput svoju ljudsku veličinu i nesebičnost, spreman da i tako bolestan pomogne kad god zatreba. No, oni o kojima se veoma pohvalno izrazio nisu u prethodne tri godine ispunili Jovanova očekivanja, pa je u besmrtnost otišao razočaran. I danas, kada je njegov prah stigao pred manastir na njegov Pelev brijeg, veseliće se duše onih njegovih prijatelja koji se prije njega preseliše u vječnost. Njima se Jovo vraća, a nama odlazi, oni dobiše mnogo, a mi izgubismo još više. Neka je laka crna zemlja velikom bratonoškom patrioti i ljudskom divu, neka ga anđeli čuvaju, onako kako je on čuvao Bratonožiće. Vječna mu hvala.

---